» Vijesti »

Književni prikaz - Soba

22.12.15

Jasmin Agić
MUKE ŠVEDSKOG JOSEFA K.
Karlsson, Jonas: Soba, Šahinpašić, Sarajevo, 2015.

Nema ništa prozaičnije i frivolnije od besmisla svakodnevnog, od te ubitačne i vječno iste rutine koja život pretvara u jednu posebnu i sivom bojom zamrljanu sliku na kojoj se ništa jasno ne razaznaje osim kontura koje, što vrijeme više prolazi, bivaju grublje i napadnije. Pa zašto je onda, često se pitamo, književnost tako opsesivno nastojala opisati taj mulj ljudskog bivstvovanja neprekidno nastojeći pronaći neki smisao u nečemu što se doima kao sasvim benigno i nevažno bivanje. To pitanje potresa misao o književnosti toliko dugo da se danas gotovo sa sigurnošću može tvrditi da su svakodnevni život, njegov odraz u literaturi i pitanje njihove povezanosti stari jednako koliko i samo pisanje.
Savremeni švedski romansijer Jonas Karlsson napisao je roman naslovljen Soba u kojem se bavio temom svakodnevnice i proceseom otuđenja pojedinca od njegove najuže socijalne zajednice. Opisujući život administrativnog radnika u jednoj sasvim prosječnoj švedskoj radnoj sredini Karlsson manirom zrelog pripovjedača opisuje neizdrživo bezkrvno i beživotno stanje koje vlada u savremenim, bezličnim, korporacijama iz kojih se upravlja životima miliona ljudi čije su egzistencijalne funkcije svedene na njihove potrošačke navike. U okruženju koje ne potiče međusobne interakcije radnika i koje od svakog pojedinca očekuje maksimalan radni učinak atmosfera bolesne kompeticije je nešto sasvim normalno i očekivano.
U jednoj takvoj korporaciji zaposlen je i ambiciozni mladi činovnik Bjorn koji od života ima velika očekivanja ali otvoreno prezire radnu etiku društva u kojem živi. Svjestan da napredak u karijeri može napraviti samo radom ili bezskrupuloznim spletkarenjem on odlučuje držati se na emocionalnoj i sentimentalnoj distanci od ostatka kolega iz odjeljenja. Postaje namjerno šutljiv i zagonetan a svaki put kada se nehotice nađe u društvu nekog od kolega njegovo ophođenje je oholo a primjedbe jetke i zajedljive. Svojim ponašanjem svima stavlja na znanje da su njegove namjere drugačije od njihovih nastupajući u toj maloj sredini kao osoba koja posjeduje više znanja i koja u svim pitanjima povezanim s poslom kompanije ima više kompetencije.
Ali, da priča o Bojrnovim nastojanjima da se probije do vrha korporativne piramide ne bi bila sasvim stereotipna pobrinula se vrckava Karlssonova mašta. Jednog sasvim običnog dana Bjorn primjećuje sobu koja se nalazi u samom uglu njihovog odjela. Ulazi u nju i otkriva da je to sasvim obična kancelarija, nešto bolje uređena, ali jedna sasvim obična i prosječna kancelarija. Isprva ga šokira spoznaja da svaki put kada uđe u sobu počinje osjećati neku čudnu i neobjašnjivu ugodnost koja se, što više provodi vremenea u sobi, preobražava u osjećaj čiste sreće. Čudi se što mu ni jedan kolega nije nikada ništa rekao o postojanju sobe, a onda s vremenom počne sumnjati u njihovu iskrenost i prostodušnost ubjeđujući samog sebe kako je postojanje sobe namjerno bilo tajeno od njega. Kako vrijeme prolazi on biva sve više ubijeđen kako se cijelo odjeljenje udružilo protiv njega, a kao razlog samome sebi navodi činjenicu da je jedno tako savršeno mjesto mjesecima za njega bilo najstrože čuvana tajna. Preneražen tim otkrićem donosi odluku da se suprotstavi tom tihom i nevidljivom teroru kolega i počinje vršiti male poslovne diverzije neprekidno nastojeći kompromitovati rad svojih kolega. U narednih nekoliko sedmica, vještim spletkama, uspijeva poljuljati njihovo međusobno povjerenje. Atmosfera podozrenja koja je u živote njegovih kolega unijela nemir kod Bjorna rasplamsava radne ambicije i on počinje manijakalno efektno i brzo ispunjavati sve svoje poslovne obaveze. Napokon se počinje probijati u korporativnoj hijerarhiji nemajući nikakvog osjećaja krivnje zbog činjenice da je njegov uspjeh tijesno povezan sa posrnućem nekolicine njegovih kolega. Sve se odvija onako kako je oduvijek maštao do trenutka kada Bjorn ne zatraži od kolega da priznaju kako su poraženi i kako je njihova urota, da se od njega sakrije postojanje sobe, postala besmislena i raskrinkana.
U tom trenutku pripovijest počinje dobivati sasvim drugu konotaciju. Ubrzo postaje jasno kako niko u odjeljenju uopće ne zna za postojanje sobe što Bjorn tumači kao zlobu ljudi spremnih na sve. Njegovo ponašanje postaje čudno, čak i manijakalno i on svu energiju ulaže da dokaže postojanje sobe. Ali, što se više trudi uvjeriti okolinu da je soba stvarna i da je njihovo negiranje njenog postojanja samo dobro osmišljena igra zavaravanja to njegovo duševno stanje postaje labilnije i nesigurnije. Vrhunac njihov međusobni sukob doseže u trenutku kada svima postaje jasno kako je Bjorn sedmicama spletkario protiv svojih radnih kolega obmanjujući vješto upravu kompanije o istinskim radnim i poslovnim uspjesima svakog od njih. Svjestan da će njegovo ponašanje biti protumačeno kao etički ne korektno i da će se gnjev kolega u napadu nekontroliranog bijesa izliti na njegovu glavu Bjorn bježi i zaključava se u sobu ostajući siguran i spokojan u njoj, jer je to jedina prostorija u zgradi koja realno postoji samo za njega, a za sve druge je plod njegove izvitoperene mašte.
Književna kritika je, ne bez osnova, roman Soba uporedila sa Kafkinim Procesom primjećujući kako su oba romana pripovijesti o nevidljivom nadrealizmu koji izjeda logiku relanog bez da je igdje jasno vidljivo uplitanje fantastičnog. Karlssonova pripovijest o nepotojećoj sobi koja uništava njegovog glavnog junaka dovodeći ga u stanje ludila možda nije intenzitetom i sveopširnošću untrašnjeg nauma ravna silama koje progone i ubijaju nesretnog Josefa K., ali je svakako jednako šizofreno stvarna glavnom protagonisti romana, Bjornu, koliko je i proces protiv Josefa K bio za njega stvaran i pogibeljan. Ta dobro uređena i ugodna soba koju niko ne vidi osim Bjorna mogla bi biti alegorija za ispraznost snova čovjeka osuđenog da živi u svijetu zapadnog kapitalizma. To je kritika društva koje je sposobno sanjati samo materijalno, klinički sterilno i aritmetički uređeno, to je slika mašte koja je izgubila bitku sa racionalnošću i uzmiče pred navalom mjerljivog i odredljivog čak i na mjestima gdje može biti poptpuno slobodna. S druge strane, soba je isto tako i alegorija čovjekovog ludila i njegove mentalne poremećenosti, jer opisuje svijet u kojem je čovjek otuđen i usamljen kada se nalazi u društvu drugih a sretan je samo kada je okružen zidovima sopstvene intime.
Spistaljeska sudbina Jonasa Karlssona sasvim je neobična. Taj, danas hvaljeni švedski pisac jednako je uspješan glumac koji godinama nastupa u Kraljevskom dramskom teatru. 2005. godine napisao je dramski tekst za Stockolmski gradski teatar i od tada se uspješno bavi pisanjem za pozorište. S romanom Soba iznenadio je i oduševio književnu kritiku i publiku u Švedskoj dobivši laskave pohvale za svoje prozno pisanje.